Povijest je više manje bedastoća (History is more or less bunk) – Henry Ford
Kakve veze sad gornji citat ima s gradnjom kuće ili naslovom ovog posta? Vrlo jednostavno. Moramo li biti podstanari dugi niz godina zbog toga što smo posao našli u drugom gradu? Ne, jer ćemo kupiti stan, ali mi želimo kuću, a ne stan.
Kako sada kvragu? A što je s potkrovljem kod mame, tate, bake, tete…i svih ostalih (tradicija hrvatskog stanovanja na prvom mjestu).
U našem slučaju, tradicija je više manje bedastoća. U svijetu koji se mijenja brže nego se ikada do sada u svojoj povijesti mijenjao mnogi od nas još uvijek imaju razmišljanje da tamo gdje su se rodili trebaju živjeti i raditi. A još ako je tu i potkrovlje veselju nema kraja. Ili barem zemljište koje je ostavio djed.
Imamo posao. Želimo stambeno postati neovisni. Stambeno zbrinjavanje je najskuplja investicija u životu i za većinu stanovništva jednom u životu sprovediva investicija takvoga kalibra. Ali tržište rada je sklono usponima i padovima. Stan je puno lakše unajmiti ako moramo ići u drugi grad zbog posla. Ako smo vlasnici stana, opet ga je lakše prodati i kupiti nego kuću.
A bili smo jako marljivi i sagradili kuću iz snova. A onda otkaz i očaj. Ali ima posla drugdje. Što ćemo s kućicom. Logika je surova, zidove od te kuće ne možemo jesti, a kuću ne možemo ponijeti sa sobom. Ili ipak možemo?
Ovim postom se malo posipavam pepelom jer nisam posvetio dovoljno pažnje jednom sustavu gradnje kojega sam već spomenuo u prijašnjim postovima. Vodio sam se samo jednim kriterijem, a to je alternativna gradnja koja košta koliko klasična ili za 1/4 skuplja i puno bolja od klasične gradnje.
Zanemario sam jednu od najbitnijih značajki modernoga čovjeka – mobilnost. Moramo li se ograničiti na život u stanovima ako zbog posla ili bilo kojeg drugog razloga svakih par godina selimo? Odgovor je ne. Isto tako ako smo si posložili našu kućicu, raspored i namještaj i što je najvažnije uspomene, moramo li se onda odreći naše kućice i često ju prodati u bescjenje? Naravno da ne. Rastajemo se i sada moramo opet nekretninu prodati u bescjenje jer ne možemo isplatiti jedno drugo. Ma ne. Svako si odnese polovicu kuće.
Sada stvarno bulaznim zar ne?
Ipak ne. Ponovno posvećujem zasluženu pažnju hrvatskoj inteligenciji, u našem slučaju inteligenciji u gradnji kuće…….TREX living system.
Skuplji su. Ali priznajem opravdano. Dečki su napravili modularni sustav stanovanja, koji omogućuje mobilnost i nadogradnju. Mene osobno je impresionirala činjenica da im ne trebaju klasični temelji ili ikakvi temelji za njihovu kuću. Doslovno se radi o ogromnim vijcima koji se buše u zemlju i time osiguravaju potrebnu statiku. Na njih se slažu moduli po vašoj kupovnoj moći, trenutnim potrebama, stilu života i mobilnosti.
Ako ste prisiljeni zbog bilo čega se odseliti, svoje module za stanovanje nosite sa sobom. Pa čak i u Njemačku (puno jeftinija kućica nego da kupujete nekretninu u Njemačkoj).

Jesam li spomenuo da im je garancija 30 godina?
To je revolucija koja zaslužuje tekst sam za sebe. Potreban vam je dodatni prostor, kupite ekstra modul. Sin se ženi, ali ovaj ima jezičinu pa ne želi u potkrovlje (slušao je previše djedine priče kad je bio mali), nema problema, odvojite jedan modul kao zasebnu kućicu za početak.
Rastajete se i ne želite si međusobno napakostiti (znam, znam možda 5% parova koji se rastaju) jer ako je mojem bivšem/bivšoj dobro i našoj djeci će biti bolje. Svako si uzme modul i nije beskućnik ili podstanar.
Dečki su novi na tržištu, ali narudžbe stižu i proširuju svoju ponudu. E sada da se ne pravim pametan i unatoč tome što sam pregovarao s njima prije nego sam gradio svoju kuću, odlučio sam po prvi puta staviti link (poslao mi ga frend nakon što je čitao moje postove – bok Vec!) u moj post da i sami vidite svu ljepotu umijeća ljudi koji su odlučili slijediti svoje snove. Puno bolje su opisali svoj modularni sustav nego bih ga ja opisao.
Time su vama moji investitori omogućili da svoje stambene snove nosite sa sobom. Uživajte!



















